Mnogi timovi stručnjaka na razini EU pokušavaju naći rješenja kako na što učinkovitiji način ukloniti plastiku iz okoliša. Na žalost plastika je postala prehrambena namirnica u svim ekosustavima uključujući i samog čovjeka. Neka istraživanja, tako navode, da čovjek pojede jednu žlicu plastike tjedno. Ako preračunamo na životni vijek čovjeka, pojedemo oko 20 kg plastike ili 2 pune kante za smeće (velike zelene). Ne zvuči baš dobro! Ne znamo utjecaj udahnute ili pojedene plastike na naše zdravlje, ali sigurno nam ne daje dodatnu tjelesnu formu ili dugovječnost.
Svako toliko smo bombardirani vijestima o strašnim zagađenjima mora i oceana po kojima plutaju plastični otoci veličine Krka, riječne i morske obale se konstantno „opskrbljuju“ plastičnim otpadom i tome se ne vidi kraj. EU pokušava smanjiti proizvodnju i upotrebu određenih plastičnih proizvoda kako bi se smanjile količine koje dospijevaju u okoliš. S druge strane, pandemija uzrokovana COVID-19 virusom nasmijala se u lice ovoj inicijativi jer nas je natjerala na 300% veću potrošnju plastike, od medicinskih (plastičnih) maski za lice pa sve do kroasana u vrećici. Doma odvajam otpad i najbrže se puni kanta s plastičnim otpadom jer čak i povrće kupujem u plastičnom omotaču (od mrkve do pomela). Jasno nam je da moramo smanjiti upotrebu plastike, ali ovaj put ću o nečem drugom.
Čini se niz napora kako eliminirati plastiku koja se već našla u našem okolišu. Jedan od takvih je i trogodišnji projekt InNoPlastic, https://www.innoplastic.eu/ financiran sredstvima EU-a kroz Horizont 2020. Okupio je 17 partnera iz 10 zemalja koje zajedničkim naporom pokušavaju iznaći rješenja odnosno razviti tehnologije koje će pomoći rješavati nano, mikro i makro plastike u vodenim eko sustavima. Partneri su istraživačke organizacije, vladine institucije, subjekti velike industrije, nevladine organizacije i mali i srednji poduzetnici. Zanimljiv projekt i već peti mjesec od kad je započeo, razmišljam koliko je to kompleksno i ambiciozno, a mi surađujemo isključivo on-line, od prvog sastanka pa nadalje. Ipak, jaka smo mi ekipa i još ću vam pričati o našem napretku.
Za sada ću vam pričati o prvom dijelu projekta. Sukladno postojećim studijama i istraživanjima vidljivo je da su luke, riječne vode i industrijska područja jako zagađena mikro plastikom i da su zagađenja najveća u blizini obala. Na obalama se vrlo često nalaze veliki industrijski sustavi kojima je potrebno rashlađivanje vodom (CWS – cooling water system). Prema podacima EEA, energetski sektor je odgovoran za 40-45% zahvaćanja vode u cijeloj EU. U prijevodu 45 bilijuna m3 vode se uzme iz ušća rijeka ili mora godišnje što je otprilike polovina vode koja teče rijekom Rajnom. Kad CWS povuče vodu on povuče i svu mikro plastiku (veličine 3-5 mm) sadržanu u toj vodi što prema istraživanjima na ušću rijeke Tamar čini 82% ukupne plastike sadržane u vodi. CWS su dizajnirani tako da odvoje makro plastiku i ne uvlače riblji fond. Bravo za njih!
Što mi, onda, pokušavamo napraviti kroz ovaj projekt? Ideja je razviti tehnologiju“ čija je uloga pohvatati svu mikro i nano plastiku. To smo nazvali „Joint solution“. Da bi se to postiglo potrebno je smisliti način kako će se te nano čestice grupirati u veće. Tek te veće (mikro veličine) mogu se onda uspješno prikupiti i odstraniti tako da se prilagode i poboljšaju postojeće tehnologije.
Zvuči vam izvedivo?! Meni kao ne tehničkoj osobi zvuči logično, ali kad slušam komentare kolega, njihove međusobne rasprave i milijune tehničkih „sitnica“ pomalo zvuči kao „rocket science“. Ipak, to je ekipa koja ovu ideju može učiniti primjenjivom.