Klimatski i podaci o usjevu od 1967. do 2012. godine pokazuju značajno povećanje mogućnosti propadanja usjeva u višestrukim globalnim regijama, posebno za pšenicu (žito), kukuruz i soju. Rizik od klimatske promjene povećan je u regijama koje su odgovorne za do četvrtine globalne proizvodnje hrane – zapadnoj Sjevernoj Americi, zapadnoj Europi, zapadnoj Rusiji i Ukrajini. Sve to može utjecati na dostupnost hrane i cijene ne samo u regijama koje su izravno pogođene.
Klimatske promjene mogle bi znatno utjecati na prinose usjeva, a predviđene transformacije poljoprivrednih sustava potrebne su u narednim desetljećima kako bi se održala opskrba cjenovno prihvatljivom hranom. Međutim, odlučivanje o transformacijskim pomacima u poljoprivrednim sustavima muči nesigurnost u vezi s prirodom i zemljopisom klimatskih promjena, njihovim utjecajima i odgovarajućim odgovorima. Nasuprot postupnijim oblicima prilagodbe, oni podrazumijevaju velike promjene ili na mjestu ili na strukturi kapaciteta regionalne proizvodnje hrane. Primjeri uključuju veliki razvoj navodnjavanja u regiji, proširenje željezničkog sustava u novo usjevno područje ili preseljenje velikog prerađivačkog pogona nakon smanjenja razine okolne proizvodnje.
Pretvaranje poljoprivrednih sustava u neadekvatne transformacije skupe za prilagodbu značajan je rizik i to djeluje kao poticaj za odgađanje aktivnosti. Ključno je steći uvid u to koliko je potrebna transformacija poljoprivrednih sustava, koliko su jake takve strategije i kako možemo ublažiti povezani izazov za donošenje odluka.
Tijekom primjene definicije povezane s velikim promjenama u korištenju resursa u globalni okvir za modeliranje procjene utjecaja, nalazimo da će transformacijske prilagodbe biti potrebne poljoprivrednim sustavima u većini regija do 2050-ih kako bi se nosili s klimatskim promjenama.
Kako bismo pomogli u smanjenju povezanog izazova za donošenje odluka, predlažemo metodologiju koja istražuje koja, kada, gdje i zašto transformacije mogu biti potrebne i neizvjesne, pomoću analize scenarija.